Šlogar oca nikada nije upoznao. Njegova majka susjedima je govorila da ga je začela u partizanima, što se baš nije poklapalo s činjenicom da je rođen 1948. Majku je volio. Govorio je psihijatrima da ga je štitila dok je bio dijete. Kasnije mu je znala prigovarati zbog raznih stvari. Potvrđuju nam to i susjedi koji je opisuju kao divnu i brižnu ženu. Jedna od njih prisjeća se scene sa spornim pištoljem. Šlogar ga je kupio 1994. godine. Majka je to znala i s time se nikako nije slagala. U jednoj od svađa, prepričavala je majka susjedi, vitlao je pištoljem i prijetio joj. Kad je izišao iz stana, majka je pozvala susjedu i molila je da joj pomogne skriti pištolj iza ormara. Ali, kaže nam susjeda, Šlogarova majka nikad se nije bojala da će njoj nešto učiniti. Nije mislila ni da bi pucao u nekog drugog. Samo nije htjela da uopće nosi taj pištolj bilo gdje. Bilo je to u doba kad je Šlogar već ostao bez posla na Mladosti. 1996. je dobio otkaz i od tad više nikad nigdje nije radio. Čekao je, kako je tvrdio i na sudu i psihijatrima, da ga Zvonimir Hodak vrati na posao održavanja teniskih terena kako mu je obećao.

Nakon otkaza produbile su se sve njegov teškoće i strahovi. Bio je hipohondar, vječito opterećen svojim tijelom i na svaki najmanji simptom ili tegobu pomislio bi da je dobio rak. I psihijatri su prepoznali njegovu hipohondriju. A zbog nestabilnih obiteljskih odnosa stalno se osjećao odbačenim i manje vrijednim. Raslo je to u njemu svih tih neradničkih godina. Jer kad imaš mnogo slobodnog vremena, imaš mnogo vremena za razmišljanje i hranjenje unutarnjih demona.

U to vrijeme i majka mu se razboljela. Završila je u domu u kojem ju je posjećivao, kako je sam govorio, ispočetka jednom na mjesec, kasnije znatno rjeđe. Ostao je sam u stanu i tu se, kaže nam susjeda, posve zapustio. Ušla je jednom prigodom u stan kad su se trebali dogovoriti oko zajedničkih radova na katu i šokirala se onim što je zatekla. Sve je bilo prljavo, neuredno, razbacano, a tepih je smrdio neizdrživo. Njega za to nije bila briga.

Jednom se, kaže susjeda, i ona sukobila s njim dok je mela zajedničko stubište. Stanari su se na tom zadatku trebali izmjenjivati, no Šlogar nikada nije počistio, a upravo je on nanosio najviše smeća – prvenstveno je to bila crvena zemlja s teniskih terena. Kad mu je to spomenula, povisio je glas, ali je ustuknuo nakon što mu je uzvratila istom mjerom. Unatoč svemu što je o njemu znala i čemu je svjedočila tih 20 godina u neboderskom suživotu, i ona tvrdi – taj čovjek nije ubio Ivanu Hodak. On za to nema kapaciteta.

No, da je bio čudan – bio je. Jedan od najkonkretnijih primjera je smrt njegove majke. Šlogar je za to doznao od susjeda i to nekoliko dana nakon njezina pogreba. Bilo je to 1999. godine i nije dugo prošlo – prodao je stan i počeo se seliti po podstanarskim stanovima. Sve do 2001. kad je u Zaprešiću unajmio stan u jednoj zgradi. Neobičan izbor za dečka sa Srednjaka koji je cijeli život živio u Zagrebu. Jedina poveznica sa Zaprešićem je njegova polusestra koja se ondje udala. Ali, s njom nije razgovarao.

Bili smo u zgradi u kojoj je živio punih sedam godina. Razgovarali smo sa susjedima i s najmodavcem. I opet ista priča – bio je čudan i šutljiv, ali ne vjerujemo da ju je ubio. Jedna od susjeda ispričala nam je da je svako jutro odlazio iz stana s kolicima za kupovinu i vraćao se kasno popodne. Bilo joj je to neobično, nije znala kamo ide i što radi. Sve dok ga jednog dana nije vidjela u zaprešićkom parku Novi dvori kako sjedi na klupici i hrani ptice. Dodaje – uvijek je bio pristojan, uvijek pozdravljao, ali nikad se nije uvlačio u dulje priče. Nisu ga viđali pijanog i nikad mu nitko nije dolazio u stan.

Njegov stanodavac nam tvrdi da je u tih sedam godina imao tek jednu „minisituaciju“ s njim. Svaki put bi dolazio po stanarinu i stan je, kaže nam, bio relativno uredan ,samo ipak onako malo „muški“ zapušten. Jednom mu je rekao da se malo trgne, da opere prozore. Nije mu to, kaže, dobro sjelo. Usprotivio se, malo povisio ton, prijetio odlaskom, ali su tu situaciju odmah riješili. Nikada nije zakasnio sa stanarinom, nikad propustio platiti režije. Tog rujna 2008. godine, sjeća se – nazvali su ga susjedi i rekli mu da Šlogara nisu vidjeli već nekoliko dana. Ušao je u stan, sve je bilo pospremljeno, Šlogarovih stvari nije bilo, a ključ stana bio je na kuhinjskom stolu. Bilo mu je odmah jasno da je ostao bez podstanara, ali tad nije znao zbog čega i zašto mu se nije javio. Razlog je isplivao kasnije, tijekom istrage ubojstva Ivane Hodak. Naime, Šlogar je potrošio sav novac koji mu je ostao od prodaje majčina stana. Kako je potrošio novac, tako je bez riječi otišao i postao beskućnik. Bilo je to krajem rujna 2008. godine. Ivanu je ubio 10. listopada iste godine. Znači, Šlogar je do tog trenutka bio beskućnik tek nepuna dva tjedna.

Do tada je pištolj držao u stanu. Kad je bez stana ostao, nosio ga je sa sobom. Nejasno je zašto ga se nije riješio nakon ubojstva. Ali, u ovom slučaju mnogo je toga nejasno, odnosno nerazumljivo. I jasno je da se svi, pa čak i nakon odgledanog filma pitaju – je li Šlogar stvarno ubio Ivanu Hodak i ako jest – tko zapravo stoji iza ubojstva. Prema policijskoj istrazi – nitko. Nema drugog krivca osim njega.

Istražujući tu tezu, danima smo se pitali – što je to što je Šlogar, ili netko njemu blizak, dobio tim ubojstvom. U zatvoru ga nitko nije posjećivao niti mu je itko uplaćivao novac. Od obitelji je imao samo polusestru.

Prema onome što smo o njoj doznali – njezin životni stil se nije promijenio nakon ubojstva Ivane Hodak, pa je za vjerovati da ni ona nije profitirala od eventualnog bratova prljavog posla.

Na kraju se sve svodi na to da je Šlogar bio jedan čudan lik koji je iskoristio cijeli splet nesretnih okolnosti koje su ga tog dana dovele do Ivane da preskoči taj rub i od čudaka postane ubojica, da postane jedan od onih o kojima susjedi govore kako je bio pristojan i svakoga je pozdravljao.